Beskrajna ljubavna priča

Jedna neobična, lijepa, poetična, višeglasna, esejizirana proza – koja otvara puno pitanja, a daje i poneki odgovor. Dijelom se isprepleću Ja i Ti, te Mi. Beskrajna ljubavna priča koja završava smrću Benjamina Tolića, tijekom ljeta 2022. Ta smrt pokreće pisanje i nastanak autobiografske knjige o – beskrajnoj ljubavnoj priči! No, ta priča nije tek jedno poetizirano sjećanje, koliko je pokušaj da se obiteljski uljani portret smjesti u raskošni, minuciozno rezbareni, barokni, drveni okvir, prepun patine, kojeg je crvotočina napala na nekoliko mjesta. Vide se tek sitne rupice iz kojih ispada fina drvena prašina. Ponekad je bilo lakše voljeti Hrvatsku kao Ideju, no kao postvarenje proturječnih politika. I vrlo proturječnih političara. Politika, kao i novinarstvo, živi od dnevnih istina. Književnost živi od – i za – Vječnost.

Izd. Naklada Ljevak, Zagreb, 2024.

Nije lako preživjeti Domovinu, no vrijedi se ugraditi u nju. Problem je što ljudi doživljavaju Hrvatsku na dva načina: ili kao tisuć­godišnju državu kojoj je stoljećima glavni grad bio Beč, dok to nije postao Zagreb, ili kao jugoslavensku, komunističku republiku s glavnim gradom Beogradom. Za sve Hrvate krajnje neugodan šok bio je nastanak Kraljevine Jugoslavije i zamjena imperijalnog, dvomilijunskog Beča, otužnim, blatnjavim Beogradom (Turci bi rekli Dar-al-Jihad) sa 100.000 stanovnika, u kojem je parlament zasjedao u nekadašnjoj, jeftino pregrađenoj, vojnoj konjušnici. U tom parlamentu konjušnici teško je ranjen (ubijen!) 1928. Stjepan Radić. Onaj drugi, pompozni, lažni parlament lažnog bravara, bio je dovršen 1936, no tek poslije Drugog svjetskog rata postao je simbolom komunističkog shvaćanja demokracije. Inače, taj parlament podignut je na mjestu srušene Batal-džamije.

Veliko umijeće pisati je o sebi bez patetike, a o Domovini odmjereno, ali s ljubavlju. Benjamin Tolić rodio se u selu Osoje 1943. u Hercegovini. U Donjim Andrijevcima pohađao je osnovnu školu. Tamo je upoznao svoju buduću suprugu Dubravku Oraić, s kojom je poslije zajedno studirao u Zagrebu na Filozofskom fakultetu. Studirao je germanistiku i filozofiju, a Dubravka rusistiku i filozofiju. Vjenčali su se 1965. godine. Te godine, 8. svibnja, student Branimir Petener bacao je letke s nebodera na zagrebačkom Trgu Republike: „Hrvati, osvijestite se – ono (8. svibnja 1945) nije bilo nikakvo oslobođenje, nego pad u ropstvo!“

Osuđen je na devet godina zatvora. Meni je ta epizoda iz knjige izuzetno zanimljiva jer sam, mnogo kasnije, upoznao Petenera kao glavnog urednika riječkog časopisa Domet koji je uređivao korijenskim pravopisom 1995. godine. Njegova mračna knjiga Ustaše: spomen i baština ne bavi se Drugim svjetskim ratom nego ustanicima iz 1965. i zatvorskim danima.

Benjamin i Dubravka emigrirali su 1967. godine u Beč, nakon Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, gdje su nastavili studirati filozofiju. Dubravka se vratila u Hrvatsku 1969, a Benjamin 1970. godine za hrvatskoga proljeća.

Koliko su se njih dvoje voljeli, toliko Jugoslavija nije imala razumijevanja za njihovu ljubav. Neuspješna, ali policijski organizirana, država ih je pratila, pa su imali prilike prisjetiti se iz osobnih dosjea već zaboravljenih događaja iz vlastitih života.

„Sastavljači službenih informacija i zapisa u dosjeu često su bili dobri pisci sa smislom za detalj i dinamiku svakodnevice... Da nema tvog policijskog dosjea s fotografijama svakog tvog koraka i da te nije opisao neostvareni pisac, ne bi znala kako si izgledala 25. travnja 1969., kad si primila prvu nagradu za pjesništvo, ni kako si bila obučena na dan primanja nagrade. Lični opis bio je kao stvoren za karikaturu, a opis odjeće nalikovao je na opis ženske odjeće u modnim časopisima: Bila je obučena u svijetlo plavi kostim, proljetni kaput iste boje i materijala. U kosi je imala s desne strane veliku kopču za kosu (špangu). U ruci je nosila zelenu fasciklu i žensku tašku smeđe boje s dugačkim kaišem.“ (Hrvatski državni arhiv, Dosje 236435:35)

Prema arhivskim podacima praćenje je trajalo desetak godina. Računa se da je u Hrvatskoj za UDBA-u marljivo radilo oko 250.000 doušnika. Pokazalo se, bez ozbiljnijeg uspjeha...

Knjiga se, zbog profesionalnih razloga, bavi i hrvatskim jezikom kao pitanjem identiteta, kako u pogledu mikrosredina, tako i na nacionalnoj razini. Hrvatski ekstremist Benjamin Tolić prevodio je Rilkea, Wilhelma Reicha, Bürgera (Pustolovine baruna Münchausena), Hermanna Bahra i Roberta Musila, a obnašao je i dužnosti generalnog konzula u Švicarskoj te glavnog urednika Hine. Dubravka Oraić Tolić prešla je romantični put od političke emigrantice do članice HAZU, te urednice Akademijina časopisa Forum – koji je svojedobno pokrenuo Miroslav Krleža. Autorica objašnjava što je zapravo željela ovom neobičnom knjigom, o neobičnim sudbinama.

„Ova memoarska proza nije samo priča o jednom životu i jednoj ljubavi. Ona je slika društvenih prilika i neprilika u kojima su se dva lika, dječak iz Osoja kod Posušja i djevojčica iz Slavonskog Broda, susreli u trećem razredu osnovne škole i voljeli cijeli život: od zbirke kukaca iz prirodopisa u selu Donjim Andrijevcima do studija filozofije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, od Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika i emigracije u Beču do povratka u Domovinu u doba hrvatskog proljeća, pretresa, zatvora i informativnih razgovora, od socijalističke Jugoslavije do samostalne Hrvatske, od političkih ideala do njihova ozbiljenja, od obiteljske svakodnevice do javne pozornice.“

Prekrasno, na jedan sumoran način. Previše državnih gluposti, uobličenih po mjeri cinkaroša poliglota (nepismenog na ruskom, njemačkom, engleskom, hrvatskom i srpskom) iz hotela Lux u Moskvi, okovalo je život dvoje ljudi, koji su samo željeli biti Hrvati u Hrvatskoj...